Ovo je priča o Zlatnoj Šumi. Zašto je Šuma nazvana zlatnom, kada se nitko pravo ne sjeća da je ikad u njoj vidio ikakva zlata- ne zna se, a čak ni najstariji stanovnici šume se ne sjećaju ni tko je ni zašto je njihovu šumu prozvao zlatnom. Bilo kako bilo, tek ime joj ostalo do danas, a tako će zasigurno biti i u buduće. U toj šumi obitavali su različiti šumski stvorovi. Ponekad se čulo o sukobu među njima, no Šuma je bila dovoljno velika za sve, pa su svi pronašli svoj komadić šume za koliko-toliko neometan život. Šuma je bila podijeljena na dijelove, koji su približno imali istu vegetaciju i biljni pokrov, a u svakom tom dijelu nalazio se neki šumski stvor, kojeg bi sami stvorovi između sebe izabrali da ih predstavlja i štiti njihova prava na Glavnom šumskom savjetu. Pravila igre su se znala, nitko nije postavljao previše glupa pitanja, jer se znalo da glupim pitanjima opterećuješ članove svoga brloga ili gnijezda, ali na šumskoj čistini sve je moralo biti besprijekorno.
Na krajnom istoku Zlatne Šume, tamo gdje ujutro sunce najsjajnije žmirka svojim žarkim očima i gdje su jutra kristalno čista a zrak odiše svježinom i mirisom bezbroj šumskih cvijetova i paprati, najvažniji šumski stvor bio je vuk. On je istina zapravo bio lisac ali je svima govorio da je vuk, čak je nabavio i vučje krzno, volio je pokazivati očnjake kako bi sve još više uvjerio da je on doista vuk, čak je dao svoje lisičje krzno prebojiti ne bi li još više nalikovao vuku. Iako je većina šumskih životinja znala da je on zapravo lisac žućkasto-crvene dlake, spremno su zatvorili oči na tu metamorfozu i kad je jednog dana iz sveg glasa zalajao: „Ja sam vuk!“, svi su spremno prihvatili ovu činjenicu. Mišljahu:“ Ma znamo mi da je on lisac, ali sad su druga vremena, a i lisice više nisu u modi i njih se počelo na veliko odstreljivati i proganjati, zato je i bolje da naš lisac od sad bude, ni manje ni više nego-vuk.“ Ta vuk je ipak strašna zvijer! Svi je se boje! Čak i čovjek! I tako je lisac-vuk okupio u svom dijelu Zlatne Šume većinu svog brloga (lisičjeg naravno). Njima je podijelio najvažnije zadatke. Treba reći i da su oni zauzvrat birali njega za predstavnika u Velikom šumskom savjeti i tako je to funkcioniralo godinama. Nitko se u istočnom dijelu Šume nije previše bunio. Ta i kako bi?! Svi su od lisca-vuka imali koristi. Netko više, netko manje. I tako, dok su se stvari u istočnom dijelu Zlatne Šume odvijale tako kako su se odvijale, u to vrijeme na drugom kraju, u samom centru Šume, živjela jedna ptičica. Bila je neobične boje. Žuto-plava. Prije bi pripadala u neke tropske krajeve, pomalo egzotične i rijetke. Nije u Zlatnoj Šumi bilo puno takvih ptica, no za njih se znalo da postoje i da ih ima. Ta je ptica bila vesele naravi, voljela je skakutati i cvrkutati, neobično je cijenila slobodu i imala moto: živi i pusti druge da žive! I ta je ptica imala svoju Glavnu Pticu, jer je i ptičji svijet bio organiziran. Ni tu nije bilo šale. Točno se u Zlatnoj Šumi znalo tko je u kakvom društvu, tko se s kim može, a tko ne može, tko s kim smije, a tko s kim ne smije. I jednog dana velika ptica dođe našoj ptici i kaže važno:“Odsada ćeš pjevati samo one pjesme za koje ja, Velika Ptica, procijenim da su lijepe i ispravne. Maloj žuto-plavoj ptici je to bilo čudno jer se Velika ptica nikad nije tako prema njoj ponašala. No, kako i male ptice imaju svoj ponos i ne vole da im netko govori što će i kako pjevati, pa makar to bila i Velika ptica, mala se zahvalila na članstvu u ptičjoj udruzi i odlepršala. Otišla. Ali, ne samo iz ptičje organizacije nego je doslovno promijenila i mjesto boravka u Zlatnoj šumi. Po nesreći, došla je u onaj istočni dio Šume, s početka naše priče. Tamo gdje je vrhovnik bio lisac-vuk. Maloj ptici, kojoj je u međuvremenu otpalo egzotično žuto-plavo perje, naraslo je novo nekakvo tamno i crno, mnogi su se čudili što je iz onako živopisnih boja odabrala baš crnu, mračnu i čak joj se savjetovalo da su to boje prošlosti i nitko ih više ne nosi, bolje se okititi s nekim ljepšim, zelenim i plavim bojama, no ptica je odabrala i rekla:“To je moj izbor!“ I svi su živjeli sretno i zadovoljno. Lisac-vuk je čuo da se u njegov dio Šume doselila neka ptičica, čak je nešto o njoj nešto i čuo, no nije se s tim previše zamarao i opterećivao. Bolje je da previše ne leti po istočnom dijelu njegove Šume, jer je to njegov prostor. No lisac-vuk znao je još nešto. Znao je i da neki stvorovi u istočnom dijelu nisu zadovoljni njegovim načinom vodstva. Jer, imao je on i svoje miljenike: one koji su mu čistili očnjake kad bi se prejeo, glancali i sjajili dlaku da izgleda što tamnija i crnja, brisali šape da se ne vidi koliko su kilometara prošle i kakvog se blata nakupilo na njima. Ova simbioza bila je stvarna: ja tebi-ti meni. Znao je on da ima nezadovoljnih, no njih je već unaprijed proglasio bedacima i luđacima da oni s kojima budu ti jadni stvorovi i jadali se i žalili na njega, budu unaprijed osuđeni kao proizvođači izmišljotina. Jednog dana našoj žutoj-plavoj ptičici ponudilo se i zamolilo ju da zamjeni lisca-vuka. Ptičica se u početku zabezeknula:“Tko sam ja da zamijenim strašnog vuka (ptica do tada nije imala pojma da je vuk u stvari lisac)? Ništa nije znala ni o Savjetu, o organizaciji istočnog dijela Šume, o vuku je nešto načula, uživo se s njim nikad nije upoznala i srela. Cijeli vukov zbor, miljenici i pokoji nezadovoljnik, izabraše zabezeknutu pticu za vođu. Ptica je ozbiljno prionula poslu: cvrkutala je, pjevušila, izvodila bravurozne simfonije! Ispočetka je vukovom zboru bila predmet poruge i smijeha, potom je nastupilo čuđenje i na kraju pakost. Vuk-lisac je tad zaključio da je dosta tog cirkusa oko cvrkutanja i da je došlo vrijeme da se pokaže ptičici tko je tu zapravo gazda, te da on u svako doba može zapovjediti cijeloj istočnoj Šumi potpuno ignoriranje i opstrukciju. Pa ti cvrkući i pjevuši svoje ako možeš. Jer, svi šumski stvorovi; divlje svinje, risovi, zečevi i medvjedi-njega slušaju, a ona jadna mala ptičica ili će pjevati kako oni žele ili će joj slomiti krila i pojesti za ručak. I tako je mala ptičica zaključila:“U Zlatnoj Šumi nema razlike između Glavne Ptice i Lisca-vuka. Oboje imaju isti cilj: iskoristit stvorove za vlastite ciljeve. I svi slični njima u Zlatnoj šumi imaju isti moto: Ušutkajmo pticu rugalicu!
|
prvo, pricu treba razluciti na dva nivo... a to je... kao knjizevno djelo je jako lose... dakle, prica ima nepravilan tok dogadjanja... tak da je moj komentar da je ovo djelo tesko za pohvatati o jednom zamahu i kao takvo ne moze (po meni) zadovoljiti nekakve knjizevne norme... no znamo, vidimo odnosno... ova prica i nema pravi knjizevni smisao te kao takva gubi na interesu... sto je onda zapravo ova prica... ona je ono sto zapravo je, sto se zapravo zbiva, ona upozorva i progovara o svijetu i narodu i kao takva je odlicna... da, da... dug komentar... no eto, sto se tice te megalomanske metafore... ok je, malo preocita ali... veliki pozzz... 
uskok je pao
Autor:: doctor (Registriran) Objavljeno: 12-11-2008 02:36